Meroveus
08.06.2011., srijeda
Čioda
|
U mirisu ruža Sav sam stao; Iz njeg protegnuo, Kud se modro pruža, Svijeta svoga dio. Sad sam svuda – U velikom isti, Dijelim rub suda S ovim sadržanim Od onoga vani. Malo dalje, Kad miris iščezne Dodirom stvarnosti, Osjećaj u sjećanju ostane Zaboden Kao čioda pripadnosti. ---- |
04.06.2011., subota
U Villonovoj omči
|
Skupe se dani Poput prijetećih crnih oblaka u daljini I nikako ih dočekati. Valjda je očekivanje to duže što je neželjenije, Ili se vrijeme udesetorustručuje Iskidavanjem svih onih tankih intervala U grozničavoj utrci za pronalaženjem izlaza?; Tek ona zlokobna masa ostaje ista i približavajuća, I nikako ju dočekati. Može se činiti bezbroj nebitnih stvari Kako bi vrijeme brže proteklo, Može se pokušavati zaboravljati, Skretati pogled na suprotnu stranu, Ali sudbonosnost dolazećeg Očita je i prije i poslije vida, Ukorijenjena negdje tankom žilicom U prapočetak nedostupan hotimičnom dodiru. Pomiriti se i prepustiti u nemoći Toj stižućoj hordi Bio bi nedostojanstven čin, Ali kako suprotstaviti se nečemu što nema lica, I nema uočljivog oružja, Kako predpostaviti mu namjeru I izabrati odgovarajuće oružje za obranu?, A siguran sam – moglo bi nanijeti poraz I bezazlenim lepršavim perom. Kada slutnja stigne prije razuma Zalud su sva uvjeravanja o mogućoj vjerojatnosti dobrog ishoda, Ona ostane trajno zapečaćena u svijesti Kao golema stijena iza koje se ništa ne vidi. Naravno, sve dolazeće vrijeme Golemo je svojom moći nepoznatosti i nepredvidljivosti, I iako ta nepoznatost ima točno poznatu konačnost, I iako ta nepredvidljivost ima jasno izražen kraj, Moć im je sadržana u beskonačnom urušavanju preostalog vremena, Koje će strpljivo i potiho slamati otpor I kada se napokon spozna što bi se moglo dogoditi – Prekasno je! – Ponestane hitrosti, oslijepi osmatračnica upozorenja na opasnost, A ruke bespomoćno vise niz tijelo i prestanu biti polugama mogućeg, Te bivaju oslonci tek uspravnog održavanja. Reklo bi se: Više nema pomoći! I kao da je netko te riječi govorio daleko prije Sileći nas povjerovati im neprekidnim ponavljanjima, A sve kako bi nas uveo u prostoriju Iz koje više ne bismo smjeli izići, Prepredeno računajući na našu dragovoljnu predaju. Kao da vidim Villona na vješalima Trenutak ranije no što će shvatiti Kako mu se smrt urezuje u vrat. Stoga, sve dok su riječi ubojit dah Ne smije se susprezati disanje, Niti omča neće imati moć zaustaviti ih. Praktičan razlog bio bi preživjeti pod svaku cijenu, Ali ta praktičnost nudi primamljiviji život bescjenja Gdje riječi se razmjenjuju Kao u neka pradavna vremena Poput robe koja je suvišak, I koja ama baš nikome nije potrebna, Te postaju običaj svakodnevice bez perspektive I uzimaju se slijepom navikom Kako bi se odobrovoljila nepodnošljiva lakoća svjedočenja vremenu. U onom trenutku kada otupi se oštrica razuma I kada rasprsne se srčanost, Disanje vrijedno soli tijela prekida se, A osovina čovjekove riječi pukne Da više nikada ne osjeti tuđi dodir – Biva nepovratno osuđena prijetećem usijecanju u vrat. ------ |
31.05.2011., utorak
Cvjetovi izbora
|
Odrasteš, A ostaneš dijete Na osunčanoj tratini Uz omiljeni cvijet. Kakav gubitak Za vrijeme što gleda Te dok prolazi!? Razmišljaš odraslo, A mjesto isto Te vuče Kao stvoreno samo za Tebe; I unatoč bijegu Uvijek se vratiš U njegovu jazbinu gdje je tobožnji izbor. Sputavajuće krugove Primjećuješ Ne odviše ozbiljnim prijetnjama, Ni to što ponavljajući se Okružuju upravo Tebe: Upozoravaju uvijek sličnim grlenim stankama I rasipaju se nekom čudnom toplinom niz kralježnicu – Ništa te ne može smesti U hodu kobi koji je položen. Kao zapamćeni osmijeh U očima što je zasjao – Lucidnu obmanu – Trebaš! A kada kažeš: To je bilo! – Tko li te može razuvjeriti Da budućnost ne pripada Tebi? Jer sve ako se mijenja Ima stalnost svoju Od koje ne može uteći mijenom – Sve buduće uvijek istim sjećanjem na prošlo obilježeno je; I, kao što su rekli – buduće u prošlom posađeno je – Cvijet pokazat će se samo za Tebe. .... |
26.05.2011., četvrtak
Njoj
|
Došla si s kišom Sa sjevera, bosa i sama; Kako i priliči – krišom, Strgla si vrijeme bez srama. Kroz mene korake nižeš Dok probuđen nijemim, Dišem kako Ti dišeš, Sjećanjem Te slijedim. Stvarnost se rasprsne Poput prezrelog nara I s novim pogledom čvrsne U kovinu nade što se stvara. Sve je moguće – opsjena, Tako bliska, tako draga, Ona oživi dragocjena Po stopama bivšega traga. Nešto u nama nas vodi Stazama čestih ponavljanja, Nešto nas željom plodi K cilju bez zaustavljanja; Jer nismo usamljeni planeti U naručju praznine, Mi se krećemo u orbiti Od nas moćnije siline. ,,,,, |
23.05.2011., ponedjeljak
Neimanju
|
Dio kruga, malo sjete; Golo toplo modro U mirisu lipe – Sve je moje, sve je dobro! Čas kasnije, u treptaju oka Odlazak gorko zapeče – Misao mi plaho, krotka, Zrakom kao dah poteče. Tek tren – tamo sam bio – I ovdje s rukom u daljini: Što li bih žalio? – Vrijeme presječeno bljesnu u praznini. A miris sve je slađi, U činiju meda krv se cijedi, Strah kad se neće imati – plaši, Ono što imam – manje vrijedi. Gore visoko sve se može: Vječno neizmjerno tješi; Tu sam ponosni kruže, Gubeći – k tebi bježim! ..... |
19.05.2011., četvrtak
Snu
|
Kiša će ... Pričam bez zapamćenog sna O njemu o kojem želio bih pričati. Htio bih ga pred sobom imati Kao korak pred koracima, Kao liniju na sjecištu daljinama, Inače uplest ću se u priče obilne nedostajanjima. Iako početci uzroci su slijeđenjima, Iako početci nužni su rješenjima u hodu razumijevanja, Iako početci vrijeme su prije prošlog vremena – Sadržavajuće svim dolazećim vremenima – Oni skriveni su svim prepoznavanjima; Ipak Nešto iz njih proteže se nejasno kroz sva pamćena naslijeđa, Nešto u njima vladajuće usijeca obale svim našim tečenjima, Nešto u njima dosljedno primorava nas volju usmjeriti k činu smjernog moranja; A htio bih zapamtiti taj san i obris njegovog vrtloženja, Htio bih slijediti ga u ovaj dan bez nedostajanja; Možda i protiv sebe pričam Kako bih snažnije utisnuo se u stope bivanja, A možda nesvjestan hodam Jedino svojim stazama privida? – Tek – ne znam Jesam li prolaznik snom kroz vlastito bdijenje, Ili sam Nezadovoljnik kojemu san ne daje bijeg od sumnje? Kiša će .... Zeleno resko miriše, U zraku popskani iskrama slutnje Neznani snovi dozivlju kiše. ..... |
15.05.2011., nedjelja
Riječima
|
Skupiti riječi primjerene vremenu Bez gnjeva i gorčine One koje će moći presijecati zrak poput bačenog kamena A neće mu oduzimati azurnu gipkost taštine One koje će s kišom kvasiti žedno zlatno tlo i Blistati kapljama dodijeljene sudbine Sve one riječi uzalud prešućene Što su se gomilale u izbama prošlog vremena I one riječi čija oštrina plašila je mogućim ozljedama Pa nikada nisu isukane I one riječi zaustavljene na usnama Zbog očiju koje su govorile da neće razumjeti I sve one riječi kojima naslijeđe nije dozvoljavalo jedra razviti Kako bi se otisnule k nadolazećim nepogodama Riječi sve one umilne naslikane prepoznavanjima u zrcalima I riječi sve one žustre u hitnjama bez razmišljanja Sve one riječi za koje nikada nećemo saznati odakle stižu A peku nas pred praznim papirom i ne žele nikada na nj da legnu I one riječi visoko na stijeni Kavkaza što nas okovima srama čvršće stegnu Skupiti ih sve I staviti pred sebe Kao svjedoke i porotnike zajedno Staviti ih sve pred sebe poput tepiha namijenjenog koračanju blatnjavim cipelama I gledati ih po šutljivim tragovima A bujicu rječitosti stisnuti u džepovima I vrijeme u njima zaustaviti vremenom istog ponavljanja Kako bi se dostojanstvo neponovoljivosti ogledalo pred svima Kako bi osjećaj izrečene namjere bio oplakivan valovima odzvanjanja A sve kako ne bi bilo uzalud --- |
23.11.2010., utorak
Bijesu
|
Nije to prijatelj Koji pružit će ruku dobrodošlice, Stigne poput znanca Iz neke neosvijetljene odaje Gdje slušali smo mu disanje, A zgrabit će s leđa, znamo, Kao podmukli protivnik Svaki preslabi pogled, Svaku olako izrečenu riječ, A sve sučeljene oči Ujest će odostraga Trgajući im prijetnje I razbacujući ih nepoznatim smjerovima . Poslije reći će se: Bilo je!, I tu neće biti mjesta žaljenju, Neće biti propitivanja o razlozima, Svaki ornament sjećanja, Porozan, ljuštit će se u slojevima Do konačne plastike bezimenog izraza. I tu neće se stati! Dat će se namjera ponovnom susretu S koracima na istim putanjama, A gravitacija susretanja Snagom bit će jača I za samu sebe učestalije potrebna. Nema prepoznavanja – To bio je netko drugi, Vrijeme mu je zametnulo lice, A riječi i ruke, ta podmukla oružja, Sada su brižni dodiri novom danu. Kako sladak je zaborav, Kako u ničemu njegova vjernost nama obitava Da bi nas zaštitio I dao osmijeh licu, I prebrisao grimasu koja se nije smjela pokazati; Nije li to bio naš prijatelj Uvijek spreman obraniti nas, I napasti, Ozlijediti, Onemogućiti Svaku prijetnju našoj vedrini? Jil |
17.11.2010., srijeda
Sudbini
|
Ne reci mi Ti Što je uzalud! Uporan, Ne želim znati I kad posvud Kobi zoran Slijed je uvjerljiv: – Poput tla Čvrstinom nemjerljiv, S njim Stopa nam je svaka Zemlji prikovana; – Poput zla Slabošću povodljiv, Udes nam je hrana, Glad mu navika. Ta ćud naopaka Žarom daha je iskovana Svijetla oštrica Napadačka – Iz zemlje izorana Životna groznica Rušilačka: Sve pamti, Sve dugu zbraja, I bol plamti, Slatkošću zdvaja U istoj soli Što nas razdvaja. Ne reci mi – Ne dozvoli Uzalud da ima kraja! Sječivo odbaci Što na me se sokoli Kao zasjede koraci Iza leđa, Neka duh bude jači – Dođi sprijeda Kao suđena, Oči očima označi, Neka znam Da mi sjena Nije pogubljena Za najam Sitnog užitka - Bio bih miran I čuo bih srcu Kad završi bitka. … I sretan, Bio bih sretan U tom udarcu. .... |
14.11.2010., nedjelja
Curriculum vitae
|
U ovom najednom osjećanju Ljepljivom poput meda na prstima Stižem radosnom nekom očajanju Jutra sa svjetlosnim vršcima Nije sve linija i nije u oku Oblik s kojim se vid spaja Nije estetika u luku Plohe što ravninu odvaja Nešto drugo rastezljivo je Isto u svim dijelovima Nešto od priznanja jače je Prosto zbližavanje razdvajanjima Svaka tek uhvaćena nit pukne Odnese sve zapamćeno tkanje I svemir nedostajanja bukne Sve veće od njega je – manje Koliko je ono što se nema Sićušno pred sponom u čežnji Toliko je s žeđu što se vreba Golemo u ušutkanoj prijetnji Negdje se zbliže nejasno Dvije nesrodne polovice I nikada nije im kasno U različitim imati isto lice Mogu tek ćutiti sretan Očajem izgubljenog vremena Dodir medu istovjetan Dolazećeg vremena na prstima Jil |
11.11.2010., četvrtak
Bujicom u sjećanja
|
Pronašao sam Te Na treperavom zaslonu monitora Između redaka sufija I krikova otkrivenih samoća, U naručju vremena koje se odmotavalo unatrag. Nada i bijes bili su oružja Ugođena na višerednoj paljbi – Tako se pravi najveća šteta, zapamtio sam. U trenutcima zaustavljanja daha Trzaji su obuzimali ruke samouvjerenošću, A čahure riječi postali su svjedoci žestinama udara. Na kraju ostanemo sami pred sobom S bezbroj tanadi u sutrašnjem danu koji prerano stigne. I to je sažetak što ne mora ništa govoriti, I subjektivan je oris otpora prilagođavanju, Dok klizeća stvarnost odnosi sjećanje U bujicu s nekim drugim smjerom; I ne može se zaustaviti vrijeme! – Nije komoda što može se premještati od prozora do prozora, I nije vaza s cvijećem na njoj ukras koji ublažio bi mrtvinu drveta, Već sve je sporazumni krik pred oltarom pripremljene poniznosti U prostranoj sobi slobodnog izbora; I ne mogu se utihnuti živuće misli, A njihove priče ne mogu se ne čuti U svoj toj buci zahtjeva i potreba; I neprestano zovu i mame drugačijoj stvarnosti Od one čije lice ne bismo željeli gledati; A to što sam Te pronašao Svijetli je trag mogućnosti što opčinjava Svojom neizvjesnošću, Danima daje sate, Satima minute, A minutama sekunde koje su poput prskalica. Smije li se tako živjeti? Jil |
10.11.2010., srijeda
Sol invictus
|
Olovnosiva zavjesa s visina stišće. Zjape ogoljene grane. Hladnoća zbija tijelo, a ruke skriva u džepove. Darovi jednog novog doba zatvaraju pogled na čista obzorja i odvode pozornost u nutrinu u kojoj se turobni pejzaži reflektiraju. Nije čudno kako su poganski narodi obožavali sunce. Nepobjedivo sunce. Aureolu svim bogovima. Prirodno su bježali k njemu od nepristupačnosti zamijećene u sebi. Kako se teško podnosi hladnoća! No, ljudska prilagodba vrhunac je opstojnosti ove vrste. Nema li ljepše hladnoće ako se s tuđom toplinom dijeli? Nije li stanovnik ledenog doba dao u naslijeđe potrebu za dodirom topline drugog ljudskog bića? Nema li ljepše hladnoće ako je njezina nužnost uvjet otrgnuća od njezinih pipaka samoće? Čovjek nije svojom prirodom osamljen, tek onim dijelom s kojim se nikada ne može zamijeniti drugim. I kada je dijeljenje vlastite samoće čin nesputan namjerom, tada je ono toplina što isijava sama po sebi iz nepoznate dubine usamljene osobnosti. Sve to nema veze s trivijalnom stvarnošću, koja pak i nije toliko trivijalna kako bismo je željeli nerazumijevanjem prokazati. Sve to dug je spiralno otičućeg vremena. A vrijeme je hladno prema nama. Ne samo hladno već i bešćutno. Ove dvije osobine gotovo su istoznačne. Međutim, one će svojim pojavnostima proizvesti sadržajne suprotnosti. Kao u nekom nadnaravnom vodvilju. Jer to jedino preostane u previše ozbiljnoj zbilji. Dramatski rasplet ponudit će neočekivan, možda brutalno lepršav završetak, koji izmamit će neprisiljen osmijeh stisnutih usnica, ali on će biti ranovjesnik dubinskog razumijevanja kako se mora otrgnuti slijedu što se ne čini dobar. Doći će toplina i osjećajnost. Tako je čovjek mjera svim stvarima. Onih postojećih da jesu, a onih što nema da nisu. I uz to, uvijek zagledan u daljinu, on će biti mjera svih stvari koje potencijalnima mogu biti. U toj mjeri sunce je polazna točka i točka kamo se smjera. Tama i hladnoća su prolaznosti koje moraju isteći u novom praskozorju. Svaka nova zora jest nova kakvoća svjetlosti koja se posebno doživljava osobnim sokoljenjem pobjeđivanju. U tom pobjeđivanju nema poražavanja, nema nadmetanja koje će imati posljedične žrtve, već je u njemu sadržan ritualni ples održivosti ljudske težnje za bivanjem. Jer, kada nešto jeste, zar to nije dovoljan razlog za slavlje? Ne samo radi pukoga biti, već mnogo bitnijega – nastavljanja bivanjem. Bivati buđen u novim danima sa sjećanjem na san – čudesno! Izići iz tame kao iz školjke i s njezinim biserjem vjerovati kako je prozaičnost realnosti ipak ditiramb svjetlosti. Pa me čudi: zašto su stari Grci ubili boga Pana? Zašto je on jedini od svih njihovih besmrtnika postao smrtan? A bio je, prema današnjim shvaćanjima, personifikacija žive prirode i radosti življenja. Nisu li, možda, htjeli poistovjetiti ga s mnogo starijim Ozirisom? No, nisu mu pronašli dostojnu ljubovcu koja bi ga ponovno oživjela, tako da je on besmrtan među ljudima umro, bez mogućnosti uskrsnuća. I možda je tu korijen nastanka antičkih tragedija, odnosno “jarčevih pjesama” kako tvrdi Nietzsche. Svečanost ljudstva duboko je konačnošću utisnuta u beskonačnost vremena i neizostavno mu pripada dijeljenjem iste svjetlosti. Svečanost života trajno je isprepletena s žrtvom radosnog jarca na oltaru nepobjedivom suncu. Jil |
07.11.2010., nedjelja
Lijenost
|
Svatko od nas posjeduje izvorište iz kojega crpi svoje misli. To je nepresušno vrelo sve dok ga cijenimo takvim. Kada ga prestanemo cijeniti, zaboravit ćemo na njega, i tada zaborav jeste nešto što nam se prirodno pruža ako ga se odreknemo. Može se reći kako smo zaboravili sebe, a uzrok bila bi lijenost da budemo nepokolebljivi i strpljivi ulagači napora za traganjem. Neki tvrde kako se prisjećanjem možemo vratiti k sebi. Tvrde kako posjedujemo sva znanja o istinama svijeta, samo je potrebno sjetiti ih se. Stoga jer smo strukturno pripadajuće isti sa svim postojećim oko nas. Sjećanja su ista. Zašto je tako teško prisjećati se? Zašto je naporno? Uopće, zašto bi veličina misli bila probitak za pojedinca, pa slijedom za sve ljude, te zašto u toj veličini ima tako malo ljudi? Tada pretežita većina bila bi darovana osrednjošću. Ljudski rod bio bi osrednja vrijednost duha, a iznimke – slučajnost kojoj bi se “valjalo” težiti. Kakvoća misli tada bila bi većini nesmotrenost koju što prije treba zaboraviti. Jedan mislilac u proslovu svojih sabranih misli zapisao je: Knjiga za svakoga i ni za koga. Skromnost ili tek potreba za veličanjem? Zar je odustajanje od osobnosti sebe pravilo, a vlastite misli zabluda nedostojna stvarnosti? Čini mi se kako je u lijenosti olako prihvaćanje zablude da smo ono što drugi žele vidjeti. To je poraz duha u tijelu razumijevanja “realnog” omjera snaga stvarnosti kojom jesmo sa stvarnosti kojom osrednjost većine želi biti. I biva tako – lijenost bude ugodom. A ugoda teži svom neprekidljivom trajanju. U lijenosti imamo uvjetovanu potrebu za ugodom bez napora. Bruckner tvrdi, neovisno o lijenosti, kako je na snazi ideologija euforije koja nameće “obavezu zadovoljstva”. Većina “prisilom” održava postojanje te potrebe pod prijetnjom izopćenja, marginalizacije ili nebitnosti. Pojedinačna samosvijest o nužnosti priklanjanja većini idealna je prostirka lijenosti, a s njom u toj konstelaciji briše se granica do kukavičluka. Poistovjećuju se, ali mijenjanju vrijednosni predznak uslijed poželjnog budućeg neprekinuća ugode. Ako pojedinci pokazuju nedostatak zadovoljstva, većina će ih odbaciti, u njima stvarati neugodu neprihvaćenosti i time naglašavati nužnost potrebe za ugodom, nužnost potrebe za pokoravanjem većini a što je istoznačno pripadanju većini. U svemu tome, gdje je izvor pojedinačne svijesti? U sjećanju kamo je zabranjeno uputiti se. Jer se ne isplati. Tako većina iskustveno kaže. Jil |
04.11.2010., četvrtak
Odluke
|
Pitao bih: Gdje si? Jesu li još uvijek odluke, Koje čuvaš svojima, Svakodnevica kojom hodaš? Znam – potrebne su svakome od nas Kao jutarnja ispijanja kave Kako bismo prestali sanjariti I polagano postaju navike odrastanja Bez kojih se ne može ući u kolotečinu odraslih. Kada bih dobroćudno pokušao pobjeći navici Ne sumnjam kako bi nedostajala, Provlačila bi se kroz sve slijedeće vrijeme Poput nečega propuštenog u njemu Što bilo je posvojeno i zabilježeno uzimanjem, A postat će bezuvjetno oduzeto moje Za kojim ću žaliti, odreknem li ga se. I sada, kada gledam odvojeno Propušteno i naviku, Vidim sve ono što propušteno je, A moglo je biti mogućom navikom, I učini mi se kako u ruci držim slamčicu navike, Djelić posvojenja otrgnut od mnogo veće pripadajuće joj cjeline. Uzalud govorim kako se ništa ne može izmijeniti U okolnostima koje se nude uljepšane, Ali sok nezadovoljstva teče I ispire sve lažne pozlate Idola kojima se razum dičio, Stvarajući amorfne oblike sjećanja Na sjaj što je nekada zasljepljivao. Zabluda je razumom osjećati životnost života, Stavljati ga u vidokrug na radnom stolu I očekivati kako iza njega nastajat će Prostrani obzori – kao nekim čudom. Tako razmišljajući I duboko u sebi tražeći Bilo iz kojega potječem, Poželim osporiti sudbonosnost odlukama, Poželim u konvencionalnosti življenja Otkriti onu granicu dosljednosti Koju sam, iz bilo kojih razloga, jednom prešao, Dovevši se u svađu sa sobom. I uzalud se tješim govoreći Kako se ništa ne može izmijeniti – To je opravdanje koje nikada neću moći prihvatiti, Čak i kada bih bio prisiljen shvaćanjem ga uzeti, Jer negdje duboko u sebi osjećam Da konačnu istinu odluke o sebi Samo ja mogu i smijem izreći. Jil |
31.10.2010., nedjelja
S koricom mjesečine
|
S koricom mjesečine Visoko gore I dalje Proganja me Sjećanje Kao prikrivena ludost Odmahuje I poziva me I ne zna Središte vrtloga Gdje sam Lomljenjem prožet A kamo ću Srcem pasti Da ne budem U tuđem srcu Izvjesno je Past ću ovdje Da ne bude beživotno Bez mene Jedino moje Koje zna sve tajne Poznaje sve prolaze A ne odaje ih Tjera me dalje Tamo bih se smirio Tražeći Te S koricom mjesečine Visoko gore I još dalje Jil |
26.10.2010., utorak
Osmijeh
|
Svjetlosti trebam – Tople, ljudske; Nju vrebam Ispod krvi ljuske. I kad dječje ruke Život prekinu Dječiji – od muke Očevi ginu, A majke bježe U bol trbuha – Pustoši svježeg Života duha. Svjetlosti tražim U plodu ljudi, Za djecu tražim: Kob nek im sudi, Ne pest bijesa, Ne krv odmazde – Ne iz lijesa, Iz smrtne brazde. Kad zlo je sol ćudi Odaje duha su prazne, Tko se suditi usudi Sjemenu ljudske kazne? Nakon zla Riječ je previše, Tišina mrzla Nad dobrim diše; Tek križ ostane – I jedan osmijeh Svjetlo raspne Za nečiji grijeh. Jil |
22.10.2010., petak
Nisi mi više draga
|
Nisi mi više draga – Kratka je riječ za domašiti sve misli odapnute k Tebi; Sada si moja najdraža Misao – Propeta nit S kojom ću imati oslonac Do zidina zamka uma. Dvojim Sputanih ruku: Zatočen sam U ceremoniji zatočenja, I kao da stojim Uspet bez uspinjanja, A nisam – Verem se Vrhu padinama obmana. Nisi mi više draga, Sada si moja najdraža Obmana – Sve u čemu se pruža Daljina na dlanovima. Jil |
19.10.2010., utorak
Dodirima prošlih budućnosti
|
Ja znam što je vrijeme – Pješčanik koji se ne može preokrenuti. Znam to već dugo! Kaplje pijeska kroz prste mi klize Dodirima na koje sam se svikao; Uvijek istim dodirima – Kao da ih poznajem, a ne znam ih: Dodiri su s uvijek istim smjerom, Dodiri su s kojima odlazi i poneki dio mene Budućeg Koji mogao bih biti. Ne mogu se iskupiti dijelovi sebe, Ni cjelina što bude većom ako hoće se vidjeti, A uvijek je veća od vidljivog, Bez obzira odakle se promatra i Bez obzira promatra li se uzalud. Ne mogu se iskupiti dijelovi sebe Za nečiji dragi pogled, Ne može se vratiti u limb kako bi ponovno dotaknulo ih se I možda u nekom prisjećanju povratka Svinulo ih se na pravu stranu – Kao da je to prava strana istjecanja. Nikada neću moći otkupiti sebe Za nečiji dragi pogled, Za vlastito gledanje u preostatku pijeska S kojim me dragost pogleda proganja Kada postavlja granice vrhuncima, Kada slaže ih u zračne vrtloge, Kada raspršuje linije oblaka u njima; I kao da gledanjem htio bih Prizvati stvarnost koja mogla bi doći Drugačijom Od svega što nije za moju korist. I kao što nije moguće pijesak sačuvati na dlanu, Tako ne mogu svojom zaustaviti Misao u tečenju pješčanim dinama; Možda u prepoznavanju naravi tečenja Nestaje i taj prijeko potrebni dodir Kada se ona prepoznavanjem vraća svojoj pravoj pripadnosti – Svojoj odanosti tečenju, A samo za trenutak zabljesnula je Svijest odbijajući se od nje. I kada pokušavam zastati, Ja otječem zajedno sa svima, A sve što pogled poznaje mojim – moje je bivše Otisnuto daleko od mene, I sve što kao dražest otpora tečenju je – Tečenje zajedničko je. Jil |
17.10.2010., nedjelja
Nemir
|
Noć je poslije U samoći sjete Hir sjemena danu; Ćudljiva prohtije Kao svjetla dijete Tamu neosedlanu Nemirom – Svijesti Oštricom – Ubosti, Ostrugama Besna ujesti - Nek se propne, Misli odapne Zvijezdama Bezglasno – Da riječ se vrati Zrcalno Zagrljaju jasnosti. Jil |
14.10.2010., četvrtak
Nije me briga!
|
Želio bih Tvom raspoloženju Biti jutarnje sunce koje će toplinom dodirnuti obraze I preokrenuti dan u vedrinu. Koliko bih to želio! Otvoriti novu knjigu I na prvoj stranici Od mnogih praznih Ucrtavati modru rijeku Koja teče I koja nema kraja. I to bih želio! Sve kao u nekom stereotipu bajke, Čiji završetak nikada nije bio stvarno napisan, A ipak nudili su nam najljepši od svih mogućih, Poslije kojega nikada nije bilo pitanja, Jer smo svi, baš svi, bili u njemu, I on je ostajao u zraku poput mirisa Petrolejske lampe, I uvijek bismo s tim mirisom dočekivali večer, A on bi postajao kralježnicom tijela nade. Nestadoše petrolejske lampe I njihove svjetlosti crvenkastožute izblijedješe, Nema više ni onog dobrog starca S kvrgavim crnim prstima na vatri S kojima je toplo kestenje stavljao u vrećice. Ostali smo sami u nedopričanim pričama I ponestalo je riječi za sretan završetak, A najčudnije je što više ni priča nema Koje bi se mogle nuditi pogledima ozarene znatiželje. Ja vjerujem kako još uvijek modra rijeke teče Negdje, ovdje, tamo; Ja još uvijek vidim sunce koje se pruža Posvuda, za sve, svima; Ja želim željeti I kada se čini da želje nestaju u sili vremena, A je li moguće? – Nije me briga! Jil |
13.10.2010., srijeda
Crux
|
Magla se lijepi Mokra i hladna, Na ovaj dan slijepi, Golema k’o godina gladna. Smijem se tužan – Gle, propalo sve je! – Kao san ružan? – Pad u ništa? – još jače je. Osmijeh je lijek Za smirit misli drhtaj – Nek dug je k’o vijek, Prekrit ne može čas taj! Jil |
11.10.2010., ponedjeljak
Staklorez rječju
|
I kada govorim Ja sam samo slučajni promatrač Koji ne bi smio govoriti, Ali govoru riječi nema Ako su bez odjeka, Vida nema Ako se ne ogleda sobom u drugima. I vratim se, i tražim, Prezrevši riječi Što su zamućeni vitraji – Za neku naravnost svjetla Podmukla sjenovita mjesta namijenjena klečanju – I tražim Zrcala U kojima će se odrazi podudarati S krajolicima iza njih, A sve kako bih pobjegao groteski Što ju naslijeđe stvara; I odmjeravam sumnju i besciljnost Na dužini pruženog konopca Prema visinama koje trebao bih svladati, A poznajem iluzije sna S kojom te visine obrušavaju se. No, ne može se do njih, Ne može se bez njih; I zavidim pticama Dok rasijecaju modrinu Kao da su sanjači letenja, Sitničavo tražeći im na krilima konopce Čiji krajevi zabodeni su Negdje visoko gore; I ne vjerujem im, Jer sve druge zakovali su sidrima Za pripadanje njihovim suprotnostima, A kada nestanu, gle – jednake su sa svima U istim počivalištima. I ne zavidim pticama, Stoga jer nikada neće taći Moć privlačnosti korijenja tlu I kolanje živog supstrata iz praha, Onog određujućeg vrha igle Što proizvest će ubod u probuđenost Kada se kaže: Sanjao sam! I želim ne zavidjeti pticama I njihovom letenju visinama Daljim od mojih sanjanja, Moji sni zemaljskih su korijena Pripadanje vlastitim daljinama. … Dah praha za snom – Mučna je pogodba – Izbor ponaosob u neponovljivosti dobivenog, A osude ili nagrade dobitak – Tek upoznat ću Vremenu predan. Jil |
06.10.2010., srijeda
Zlatne jesenje sjene
|
Iznenađuješ me, Jedino onako kako samo Ti umiješ, A to je kao kada vjetar Zatreperi lišćem I zaustavi pogled Koji ne zna ništa drugo Nego li diviti se naravi svoga vida I s tim udivljenjem Stajati nijem pred zajedništvom kretanja Silno većim od svih pojedinih pokreta Na koje se može razložiti. To je trenutak Što mijenja boje lišću i zrak zgusne, I nalet što ga približi pozornosti Kao kiša je udaljena, A sluhom služi varci vida Da bi se sve zaustavilo i ponovo pokretalo U nekoj nejasnoći Koja se mora svojim prodornim prisjećanjem Trajno pamtiti. A poslije – to je slika, I bezbroj misli na njezinu ramu, I ruka koja je miješala boje, linije prstiju, I sunce na zapešću, I hodnik kamo se ide k njoj … I sve je slutnja ponovno prepoznata U ovom žrvnju života Gdje postoje točno postavljeni prolazi Kamo zrnje odvajat će se u prah. Ali, ne mari, Riječ se kuje zlatom na toplini usana I svo vrijeme svijeta zaustavit će se Kada dragocjenost mu djelom bljesne. Jil |
07.06.2010., ponedjeljak
...
|
Pozdravljam Vas, do daljnjega Jil |
01.06.2010., utorak
Nadahnuće
|
Vjetar nas nosi, A zemlja spaja Zamah u rosi S kapljom znoja U zor što plodi; Tamo vid misli Osjetu vodi Da bi si prišli. Kada najtvrđi Životni napor Zemljanoj žeđi Presiječe čvor, Stići će taj dar – Dovoljno snažan Da stane u par – Vrhom zaludan, Ali trenu živ – Tada vječnosti Zadnji stepenik S prvim je isti. Jil |
27.05.2010., četvrtak
Otključati ludosti
|
Nije se udobrovoljilo zaboravu, Nije nestalo. Bila je to samo neispijena čaša privida Kojoj dosuđeno je razbiti se U prisili događanja. Činilo se kako sve izmiče, A nedostajanje struže noktima Poput zričaka na ostakljenoj noći, I činilo se kako će sve nestati, Rastaliti se kao kocka leda I izgubiti svoj postojani oblik Na koji sam se gotovo naviknuo. A ipak, Ne mogu zaborav odobrovoljiti, Nije nestalo – U lutanju jače je. I staze se otvaraju Do mnogih vrata – Nepotrebnih i Nedostupnih naumu. Meni su potrebna samo jedna, Koja bih rado otvorio, Ali, Ali, Ali, Nemam ulaštene cipele Koje bi drugi rado prepoznavali na pragu, Nisam sklon mimikriji I uglađenim prenemaganjima u dovratku, Odbacujem hvalu Koju nisam stvorio svojim rukama I dotaknuo zemljanom nutrinom; I sve tako nabrajajući Zaobilazim jedina vrata Kamo bih poželio ući, I čekam priliku izglednu ludosti Kada će se zričci utišati I kada će privid razbijene čaše Iščeznuti Kao prštanje zrnja čežnje u nemiru. Jil |
25.05.2010., utorak
Presque vu
|
Nije važno danas Koje se može opisivati Uprošćenim i biranim raspoloženjima: Nekoliko skladnih akorda u vlatima trave, Usporeni pokret jakog ruža na usnicama, Dodir koji će uslijediti naletom kazaljke … Kao – važno je!; A bujice vode grabe živote, Krikovi ostat će u mulju. Svi pečati daha kao obelisci strše do neba, A nekome je presječen upravo sada I precizno pao je Svom svojom masom bivše snage I nitko ga više neće podići. Sve je – kao važno! Svaka zraka sunca ima svoju metu, Nepogrješivo pogodit će, Godit će I sjene će se dužiti Poput apostola koji pamte riječi, Poslije pričat će nerazumljivim jezicima. A nečiji obelisk leži na leđima Gotov kao prazna lešina; Ali, Nema vremena za žaljenje, Nema vremena za sve, Nečije vrijeme isteklo je iz visine Uzalud. Ne prebrojivši sve čarobne karte, Naopako okrenuta stvarnost u očima Odlazi prije vremena žaljenja. Tješe se sjene izdužene Na predvorjima nekada magičnih osjećaja, Proviruju kroz ključaonice kako bi još jednom Dodirnule pogledima Čast iskrenosti, Koju skrile su od sebe. Ali, Nema vremena za sve, I sve što je bilo važno vremenu Zakasnilo je danas – Upravo sada. Jil |
20.05.2010., četvrtak
Jamais vu
|
Danas sam prokleto tužan. A ne želim. Oblaci su rujno vino Proliveno na zapadu, Tako drsko upečatljivi – Sada su razmazana marmelada, A nečiji ljepljivi dlanovi Sporo kruže po njima daljinom. Traje opsjena I skreće misli Nekim poznatim putem Do mjesta gdje će se zalijepiti Kao podsjetnik skriven voljnom sjećanju. Prebirao bih značaje postavljenih poruka I uvijek ih vidim nevažnima, I uvijek sve blijede, Nestaju kao što iščezne svjetlo u noći. I čini se kako zapisujem ih ponovo, Ili su već zapisane ponavljanjem?, A ja samo promatram Taj nauljeni mehanizam I pokušavam zaboraviti Nijansu bakreno crvene Koja se utisnula jednim potezom Na sliku koju sam sigurno već negdje vidio, I koja usječena sjećanju odolijeva stvarnoj vidljivosti. I kada bih mogao dodirnuti svjetlosnu godinu efemerida, Tome se ne bih mogao oduprijeti. I ne želim. Negdje, u prikrajku tame, jedna gatalinka doziva kišu. Jil |
09.05.2010., nedjelja
Pokušaj!
|
Reci mi Sve ono nikad izrečeno, Sve ono što nisam smio znati, A sada je beznačajnost Sklupčana u vremenu I živi nekim čudnim životom Između nas – Nepoznatog a uvijek istog uočljivog lica S prvom riječi dobrodošlice koja zastane na usnama. I kada bi se sve granice obrisale, I dva tijela kada bila bi jedno tijelo, Sve opet odijelilo bi se do pojedinačnosti Po jednoj oštroj liniji prešućivanja, A ona uvijek pokazivala bi kažiprstom Uporno i upozoravajuće Na različitost Uz koju nikada nećemo moći stati ravnopravno, Ili ju pokušati dotaći u zamišljenom odrazu zrcala. Pokušaj reći mi Sve ono što se nije željelo izreći, Moglo, htjelo, smjelo; I sve bilo bi opet isto – Istrgnuto vremenu iz tijela događanja, Ali bliže za maleni pokret Koji pokazivao bi namjeru dodira. Teško je, I nepremostivo je Kroćenjem pokušati obilježiti neukrotivo, Jer neukrotivo zagrist će pruženu ruku Kada je pozornost oslabljena Uvjerenjem o skrojenoj budućnosti; Pobjeći će Kao da nikada nije pripadalo mjestu, A to biva učestalo iznenađujuće I bez prethodnih upozorenja, I daje jasnu pouku kako su povjerenje i predviđanje budućnosti – Puke uobrazilje. Stoga – Pokušaj reći mi Sve što poznaješ u sebi dodirnuto nepoznatim, A što se ne usuđuješ izreći Iz bilo kojih razloga, A znaš kako je tu – u usjeklini raspoloženja, I znaš kako će ta usjeklina iz sebe bivati sve većom I od sebe rastućom, kaneći progutati Čistoću mirnoće koja je prijeko potrebna. Stoga – Pokušaj izreći Sve ono što uobičajenim smislom nije dobrodošlo spominjanju, Kako bi se izbjeglo ponavljajuće kruženje U kojemu dobrodušnost, koja još uvijek stanuje u svakome, Postajala bi rasadište bića iscrpljujuće nepovjerljivosti. Jil |
06.05.2010., četvrtak
Drugačije
|
I kad vidim sutra koje će doći – Nelagodno, Isto u mnogim slijedećim; I kad razmaknem nelagodu I neobjašnjivost predosjećaja sličnosti, Gotovo bih se prestrašio Neupravljive nemoći, Spreman predati se njezinoj nezauzdanosti, Dozvoliti joj istrganost I prepustiti se tečenju bilo kamo; Gotovo bih odustao Otvorenih očiju dočekivati zoru I baršunasto golicanje prvih traka svjetlosti, Samo da nije jedne niti Isprepleteno položene U dahu smrtne nagosti, Koja u sebi broji početke Kako bi bujala, Kako bi cvala, Kako bi se opijala Snom drugačije stvarnosti. I kad vidim sutra koje će doći – Nepoželjno Za svako sutra koje će mi stizati, Ja grlit ću ga, Nek dodir neželjeni Osjetim jače Kako bi san drugačiji Drskošću imao plodnije tlo u stvarnosti. Jil |
